Do kada ćete musti naš novac? Više od milijarde eura u turističku birokraciju, a privatnim iznajmljivačima držite lekcije!

 

Svake godine ista slika. Hrvatska turistička zajednica putuje. Ministarstvo turizma i sporta predstavlja nove projekte. Lokalne i regionalne turističke zajednice provode promotivne aktivnosti.

Sajmovi, kampanje, PR agencije, delegacije, službeni putni nalozi, konferencije, studijska putovanja, manifestacije, partnerstva, fotografiranja i beskonačni optimistični izvještaji o tome kako je Hrvatska ponovno “sjajno prezentirana svijetu”.

I sve to, naravno, plaća se javnim novcem. Našim novcem. Novcem hrvatskih građana. Novcem hrvatskih turističkih poduzetnika. Novcem hrvatskih privatnih iznajmljivača.

Istih onih ljudi kojima se u isto vrijeme s državnih govornica sve češće drže lekcije da:

moraju paziti na cijene,
moraju biti konkurentni,
moraju biti oprezni s poskupljenjima.

Takva upozorenja posljednjih mjeseci kontinuirano dolaze upravo iz vrha Ministarstva turizma, osobito od ministra Tončija Glavine, koji iznajmljivačima i ugostiteljima poručuje da tržište traži umjerenost i razboritost u formiranju cijena.

No ono što hrvatski iznajmljivači s pravom pitaju glasi:

s kojim moralnim kredibilitetom nam držite lekcije o cijenama dok nam vaš sustav iz godine u godinu povećava troškove i bezglavo troši novac koji od nas ubire?

DOK MINISTAR UPOZORAVA NA CIJENE, DRŽAVA ISTOM TOM SEKTORU GODINAMA DIŽE TRAŽBINE

Privatni smještaj posljednjih godina nije dočekao rasterećenje. Dočekao je:

  • veće fiskalne pritiske,
  • više birokratskih procedura,
  • sve više formalnih zahtjeva,
  • stalne nove regulativne korekcije,
  • rast općih ulaznih troškova poslovanja.

Uz to dolaze:

  • skuplja energija,
  • skuplje komunalije,
  • skuplje održavanje,
  • skuplje čišćenje,
  • skuplja radna snaga,
  • skuplji digitalni kanali oglašavanja.

Drugim riječima:

država i ukupni sustav iznajmljivačima uzimaju sve više, a onda im isti taj sustav paternalistički objašnjava da ne bi smjeli dizati cijene.

To nije turistička politika.

To je institucionalno licemjerje!

 

SAMO HTZ U JEDNOJ GODINI RASPOLAŽE S VIŠE OD 57 MILIJUNA EURA. U OŽUJKU JE DODATNO RASPODIJELJENO JOŠ 7,7 MILIJUNA. A KADA PODVUČEMO CRTU OD OSNUTKA — GOVORIMO O VIŠE OD MILIJARDE EURA.

Hrvatska turistička zajednica prema usvojenom Godišnjem programu rada za 2026. godinu raspolaže s čak 57.065.110 eura ukupnih prihoda i fondova.

To je samo jedna godina. Samo jedan proračunski ciklus. I to bez svih dodatnih paralelnih odluka i raspodjela. Naime, samo u ožujku ove godine Turističko vijeće HTZ-a odobrilo je dodatnih 7,7 milijuna eura za još 142 projekta turističkih zajednica i destinacijskih menadžment programa.

Uz to kontinuirano egzistiraju:

  • fondovi za udružene turističke zajednice,
  • fondovi za turistički nedovoljno razvijena područja i kontinent,
  • posebni javni pozivi za manifestacije i TOP događanja,
  • dodatne promotivne i marketinške potpore.

Kada se podvuče crta kroz više od tri desetljeća postojanja HTZ-a i pripadajućih javno financiranih promotivnih aktivnosti - govorimo o sustavu koji je upravljao s više od milijarde eura javnog novca.

Više od milijarde eura.

I zato pitanje više nije samo koliko HTZ troši danas. Pitanje glasi:

što je nakon više od milijarde eura uloženih u turističku promociju hrvatska javnost dobila kao precizno mjerljiv i transparentno obračunat povrat?

 

HTZ PUTUJE, SAJMUJE, KAMPANJIRA I ORGANIZIRA — A RAČUN JAVNOSTI NIKADA NE PODNOSI

Berlin. London. Dubai. Milano. Utrecht. Beč. Pariz. Deseci međunarodnih sajmova i službenih nastupa godišnje. Promotivni štandovi. Službena putovanja. PR agencije. Manifestacije. Partnerstva. Studijska putovanja. Paneli. Sastanci. Rukovanja. Fotografiranja.

I nakon svakog puta ista već ritualna formulacija - Hrvatska je odlično prezentirana, interes partnera je velik i održani su brojni važni sastanci.

Dobro.

Ali hrvatska javnost s pravom pita:

  • koliko je svaki taj sajam koštao?
  • koliko je svako to putovanje koštalo?
  • koliko je svaka ta kampanja koštala?
  • koliko je svaka ta manifestacija koštala?
  • i što je svaka od tih aktivnosti donijela u egzaktno mjerljivim brojkama?
  • Koliko novih rezervacija?
  • Koliko novih noćenja?
  • Koliko novih konkretnih partnerstava?
  • Koliki povrat uloženog?

Jer bez tih brojki sve ostaje samo  skupo plaćena PR kulisa!

ZA VIŠE OD TRI DESETLJEĆA I VIŠE OD MILIJARDE EURA JAVNOG NOVCA NISTE IZGRADILI NI ELEMENTARNI OPERATIVNI ALAT ZA HRVATSKOG IZNAJMLJIVAČA

To je možda i najporaznija činjenica cijele priče.

Nakon više od trideset godina postojanja turističkog promotivnog sustava, desetaka milijuna eura godišnjih budžeta, nebrojenih sajmova, kampanja, projekata, oznaka i manifestacija, hrvatski privatni iznajmljivač od institucija nije dobio:

  • vlastiti funkcionalni promotivni profil,
  • alat za samostalno upravljanje ponudom,
  • direktan kanal upita gosta,
  • personalizirani kalendar raspoloživosti,
  • individualnu digitalnu prezentaciju objekta,
  • tržišni alat koji bi mu donosio mjerljivu svakodnevnu korist.

Drugim riječima:

sustav koji desetljećima troši javni novac nije izgradio ni elementarnu digitalnu infrastrukturu koja bi domaćinu konkretno pomagala na tržištu.

A PRIVATNI SEKTOR JEST — VLASTITIM KAPITALOM, VLASTITIM RIZIKOM, VLASTITIM RAZVOJEM, BEZ I JEDNOG EURA JAVNOG NOVCA.

Dok su institucije desetljećima raspolagale milijunima i milijunima eura javnih sredstava, privatne inicijative u hrvatskom turizmu nastajale su na potpuno suprotan način:

  • bez proračuna,
  • bez fondova,
  • bez službenih delegacija,
  • bez javno financiranih kampanja.

Nastajale su isključivo - vlastitim ulaganjem, vlastitim radom i vlastitim poslovnim rizikom.

I ono što je pritom posebno indikativno jest činjenica da takve privatne platforme i projekti iz mjeseca u mjesec moraju biti:

  • bolji,
  • funkcionalniji,
  • produktivniji,
  • korisniji krajnjem korisniku,

Jer ih tržište na to prisiljava. Tržište ne priznaje floskulu. Ne priznaje protokol. Ne priznaje samohvalu.

Tržište priznaje isključivo:

korist

A upravo je korist ona kategorija u kojoj, koliko god se institucionalni sustav godinama trudio uvjeravati javnost u vlastitu važnost, privatni sektor i turistička birokracija jednostavno ne mogu stajati u istoj rečenici.

Jer privatnik bez koristi nestaje. Administracija bez koristi — nastavlja po starom.

To je možda i najbolji dokaz koliko je hrvatska turistička birokracija godinama više ulagala u vlastitu vidljivost nego u stvarnu funkcionalnost za one od kojih turizam živi.

ONI NAMA GOVORE DA STEŽEMO CIJENE, A ONI STEŽU NAŠ NOVAC ZA SVOJ APARAT

Privatnom iznajmljivaču se govori - nemojte pretjerivati s cijenama.

A u isto vrijeme taj isti iznajmljivač financira:

  • sve skuplji birokratski turistički sustav,
  • sve skuplje promotivne kampanje,
  • sve skuplja službena putovanja,
  • sve skuplje manifestacije,
  • sve skuplje projekte bez jasnog mjerljivog učinka.

Račun ne dobivamo. Dobivamo priopćenja. Dobivamo PR. Dobivamo osmijehe pred kamerama. Dobivamo moraliziranje sektoru. A brojčanu istinu ne dobivamo.

Jer očito oni koji troše naš novac ne vole mjerljive analize vlastitog učinka.

 

MILIJARDA POTROŠENOG NAŠEG NOVCA, A LICEMJERNO ŽELITE DA MI SMANJIMO APETITE? JEL'?

To je možda najtočniji sažetak odnosa države prema hrvatskom iznajmljivaču. Vi desetljećima trošite. Vi desetljećima putujete. Vi desetljećima kampanjirate. Vi desetljećima dijelite sami sebi promotivne ocjene uspješnosti. A nama poručujete da budemo skromniji, oprezniji i da pazimo koliko ćemo tražiti za vlastiti apartman, kuću za odmor ili sobu od koje živimo.

Ne.

Takva vrsta dociranja više ne prolazi.

Jer oni koji troše više od milijarde eura javnog novca bez brutalno jasnog i mjerljivog obračuna učinka, nemaju moralno pravo držati predavanja privatnom sektoru o apetitima.

 

DOSTA BI BILO LEKCIJA - VRIJEME JE ZA RAČUNE.

Prije nego što iz Ministarstva i HTZ-a ponovno krenu upozoravati privatni sektor da pazi na cijene, bilo bi pošteno da hrvatskoj javnosti odgovore:

  • koliko nas godišnje košta cijeli turistički birokratski sustav?
  • koliko nas koštaju sajmovi, kampanje i putovanja?
  • koliko je toga imalo mjerljiv učinak?
  • koliko je od više od milijarde eura doista završilo u konkretnoj koristi za hrvatske iznajmljivače?
  • i tko će odgovarati za desetljeća potrošenih milijuna bez jasnog javnog računa?

Jer dosta je bilo moraliziranja onima od kojih živite. Vrijeme je da nam počnete polagati račune!!!